Zašto su u strahu velike oči?

Zašto jače otvaramo oči kada smo u strahu?
Postoji li fobija od gledanja?
Kako se zove strah od kontakta očima?

Zamislite situaciju, razgovarate s osobom koja iznenada zašuti, a zatim širom otvori oči i pogleda iza vas. Koja će biti vaša reakcija? Sigurno, okrenut ćete glavu unatrag kako bi saznali što je izazvalo njen takav zaprepašteni pogled.

Daniel Lee,  student univerziteta u Torontu, analizirao je zašto kada smo u strahu otvaramo oči tako široko da „obrve budu do plafona“? Možda nam ovakav izraz lica i izgled očiju poboljšava vid?
Prema rezultatima studije koje su objavili Daniel Lee i Anam Anderson, došlo se do zaključka da kada smo u strahu naše se oči otvaraju više nego što je to normalno, te na taj način proširujemo naše vidno polje.
Riječ je o obrambenom mehanizmu kako bismo bolje detektirali stvari koje nas okružuju, bolje uočili potencijalne opasnosti i pravodobno zaštitili sebe. Također, dolazi i do širenja zjenica kako bi što više svjetla i informacija iz vanjskog svijeta naše oči zapazile.
I kao što se pokazalo u našoj zamišljenoj situaciji, a što potvrđuje i studija, ovakva reakcija ne samo da nam omogućava bolju procjenu okruženja, nego služi i kao upozorenje osobama koje se nalaze u našem okruženju. Dakle, riječ je i o socijalnoj komunikaciji.

Što je sa strahom od direktnog kontakta očima?

Možda ste bili u prilici razgovarati s ljudima koji teško ili nikako ne uspostavljaju kontakt očima, skreću pogled, a kada u vas gledaju preferiraju donji dio lica, ali ne samo direktno u oči.
Prvo što nam pada na pamet je da se radi o sramežljivcima, a neki bi pomislili i o nekulturnim osobama. Ovakvo ponašanje može signalizirati na vrstu fobije, tzv. omatofobiju. Fobija je  strah od živog ili neživog objekta koji nema racionalno objašnjenje, kao što je na primjer strah od pauka. Ljudi koji pate od omatofobije su, pretpostavlja se, svjedočili traumama nečijeg oka, a nerijetko je fobija vezana i za samo određenu boju očiju.
Kad je riječ o strahovima povezanim s očima, valja pomenuti i optofobiju, što u prijevodu s grčkog znači strah od gledanja. Osobe koje pate od ovog poremećaja imaju patološki strah otvoriti oči u ključnim trenucima. Ovaj odgovor može biti i dobro rješenje u određenim okolnostima kao, na primjer, kod gledanja nekog horor filma kada se uplašimo i zatvorimo oči kako ne bi vidjeli ono što će se dogoditi. Ali postoje druge situacije u kojima zatvaranje očiju neće riješiti naše problem. Ovakvo ponašanje se pojavljuje kod noja i to zabijanjem glave u pijesak kada se nađe u opasnosti.

Na koncu je istina da su oči ogledalo duše i zajedno s mimičnom muskulaturom jasno pokazuju emocije,  bez da osoba progovori i jednu riječ. U svakodnevnom radu s pacijentima liječnici su odavno naučili prepoznati one koji su u strahu, kako po specifičnom načinu hodanja, stavu tijela tako i po izrazu njihovih očiju.
Iz svog dugogodišnjeg iskustva primijetio sam da je strah od gubitka vida jedan od najvećih strahova koji čovjek može doživjeti. Ovaj strah u suštini nije negativna pojava, već vrlo često dobar saveznik koji nas brzo dovodi do oftalmološke ordinacije. S očima, kao i s našim cjelokupnim zdravljem, trebamo postupati odgovorno, te ako primijetimo bilo kakve sumnjive promjene trebamo posjetiti liječnika. Zdravlje je najvrjednije što imamo, a čulo vida jedan od najvećih darova. Čuvajmo ih kao oči u glavi!